| |
 |
Reagovanje |
 |
NE
DAM
Piše
Bojana Mijović
Ja
sam Bojana - bloger, brucoš, apsolvent, pisac, ekstrovert, introvert,
Strijelac-Škorpija, nedonošče, šćer. Najviše volim da gledam u plavo,
bilo kad. l da spavam, dok kiši. Zanimaju me ljudi i riječi. Živim
na Cetinju, najdraže su mi crvene paprike i pišem kao što govorim.
DVADESETOG
septembra devedeset i prve godine, sretna i ponosna u učionicu je
ušla profesorica biologije. Objavila je, ustreptalo, da je donesena
deklaracija kojom je Crna Gora proglašena ekološkom državom i da
je to važan datum za sve nas. Za tadašnjeg učenika sedmog razreda
osnovne mogao je biti važan. Pa i bio mi je. Zamislila sam kako
ćemo od tada časove držati na drvetu, svi sretni i nasmijani. I
tako neke dječje gluposti. Tako postadosmo ekološki narod, a isprljasmo
se samo desetak dana kasnije, kad su počela poznata ružna dešavanja.
Zanimljiva hronologija, zaista. Država ekološka odmah u boj...
Davno bilo, osnovna škola prođe, i ratovi. A i vijek ode. Mi, neki
novi, drugačiji, dobismo svašta. Naravno, ponešto mora i da se izgubi.
Recimo, da se proda duša đavolu. I nema poslije puj, pike - ne važi.
To ide uz novotarije. Ne mogu više da pijem vodu s česme. Ne na
Cetinju. Liči na pekamsku. Možda jedino još valja u Šavniku, ali
stići će i tamo tranzicija i sve te novotarije, opasne, primamljive.
I djela. Razna. Stigli su i stranci, napravili hotele, vile. Neka
su, sretno im bilo.
Oni došli jer su ih naši zvali. More je tu, njega nam niko ne može
ponijeti, uništiti. Tako bijaše u početku. Ali, đavo juri po svoje;
ono o kupoprodaji nije zaboravio. Prodato je što se moglo, ružna
nam je naša nevjesta.
No, ko kaže da ne može biti gore, grdno se vara.
EVO DOKAZA... Odlučili neki ljudi odavde da se
prave silosi za rasuti cement u Zelenici. Da vam prevedem - na vratima
Boke ekološka bomba se postavlja. Sami sebi je pravimo. Uz pomoć
sa strane, naravno. Što bi nam iko pomagao da koristi nema, to je
jasno. Strani investitor i profit, i tako to. Riječi, riječi, kravataške,
u odijelima. Donijelo bi to svašta još. I udisanje cementne prašine
u opsegu od pedesetak kilometara, opštu bježaniju turista iz ovog
turističkog mjesta a i okolnih, bolest i haos. Ali, neki naši hoće
to. Novci prokleti. Neki naši ne pitaju ljude koji vole more, koji
žive tamo, koji ne zatvaraju oči i svjesni su da više ništa ne bi
bilo isto. Bilo bi katastrofalno. Kažem, može i gore. Uvijek može.
Ne dam moje more, da ga zagađuju oni što su se đavolu prodali. Proći
će i moje i njihovo, a more će pamtiti. Samo, ne može od gluposti
ljudske da se brani. Hoću da znam da ima dobrih i valjanih još.
U ekološkoj deklaraciji stoji: „Stoga je oduvijek zloupotrebu čovjeka
pratila zloupotreba prirode. Zato, opredjeljujući se i boreći se
za dostojanstvo čovjeka, pozvani smo da se borimo i za dostojanstvo
prirode".
ŽELIM da vjerujem da će potpisnici ugovora pročitati
cijelu deklaraciju, a ne samo ovo. Država smo godinu i nešto, ali
ekološka, makar na papiru, cijelih šesnaest. Vojo Stanić, Emir Kusturica,
Rambo Amadeus, Stevan Koprivica, Dragan Nikolić, Milan i Mima Karadžić,
Milena Dravić i mnogi drugi žele da očuvaju dostojanstvo mora i
javno istupaju protiv sramne odluke. Svi oni žele jedno. Čisto more
i njegovu obalu. Blablatrućanje o tome da bi se u zeleničkoj luci
montirala moderna postrojenja po evropskim standardima niko ne shvata
ozbiljno. A i kako bi? Samo mi nije jasno koja mudra glava to svjesno
želi, da ono najljepše, van nas, što nam nije dato postanjem, postane,
u stvari, evropska kanta za otpatke. I da, najprije, svjesno naškodi
građanima koje ne pita za mišljenje. Znam ko ne želi i neće. Pomenuh
li da nam more niko ne može uništiti? Ispravka. Niko osim nas samih.
Izvor:
Nedeljnik Evropa, broj 186, izdanje 01.11.2007.
www.evropanedeljnik.co.yu
|
